top of page

PRETEP

PRETEP

PRETEP

PRETEP

Svaki puta kada bih morao s ocem u lov, pokušao sam uvjeriti obitelj da se ne osjećam dobro.

Najprije sam tražio razumijevanje kod majke, pozivajući se na glavobolje ili jake grčeve u trbuhu. To su bili početni izgovori, dok je moja uloga u lovu bila samo promatranje. Gledao sam oca kako ubija životinje, misleći da mene tako nešto nikada neće tražiti. Poštedio me do šestnaestog rođendana, a onda najavio da ću ubrzo »skinuti« prvog jelena. 

 

Kapljice znoja klizile su niz potiljak, mokre sam ruke brisao u traperice.  Promjenio sam taktiku. Simptome bolesti počeo sam pokazivati nekoliko dana prije odlaska u šumu. Na sve sam bio spreman kako bi to zvjerstvo prolongirao. Jednom sam pojeo sirove krompire jer mi je prijatelj rekao da od njih dobiješ temperaturu. I proljev ako pretjeraš s količinom, brzo sam naučio. Drugi put sam namjerno pao s bicikla i tako si osigurao nekoliko tjedana mira. 

 

Ne zbog mene, već zbog sebe, otac je svakoga dana provjeravao kako sam. Znao sam da egoistično želi sliku mene i moje prve životinje kojoj ću oduzeti život okačiti na zid. U kuhinji, gdje su visjela sva njegova mala božanstva: moja slika na kojoj imam samo mjesec dana, križ, jelenova glava i vjenčana slika.

Dok sam ležao i prebolijevao nove rane koje sam namjerno pridobio da izbjegnem još jedan lov donio sam odluku. Odlučio sam se usprotiviti. Reći ću »ne«. Neću u lov. Neću pušku. Neću zvuk metka koji putuje. Neću svjedočiti strahovima životinje. Neću gledati bol. Neću ukočene oči. Neću.

bottom of page