LOV
Jelen, ki mi je strl srce: zgodba o sinovem uporu proti očetovi lovski tradiciji.
LOV
LOV
LOV
Svaki puta kada bih morao s ocem u lov, pokušao sam uvjeriti obitelj da se ne osjećam dobro.
Najprije sam tražio razumijevanje kod majke, pozivajući se na glavobolje ili jake grčeve u trbuhu. To su bili početni izgovori, dok je moja uloga u lovu bila samo promatranje. Gledao sam oca kako ubija životinje, misleći da mene tako nešto nikada neće tražiti. Poštedio me do šestnaestog rođendana, a onda najavio da ću ubrzo »skinuti« prvog jelena.
Kapljice znoja klizile su niz potiljak, mokre sam ruke brisao u traperice. Promjenio sam taktiku. Simptome bolesti počeo sam pokazivati nekoliko dana prije odlaska u šumu. Na sve sam bio spreman kako bi to zvjerstvo prolongirao. Jednom sam pojeo sirove krompire jer mi je prijatelj rekao da od njih dobiješ temperaturu. I proljev ako pretjeraš s količinom, brzo sam naučio. Drugi put sam namjerno pao s bicikla i tako si osigurao nekoliko tjedana mira.
Ne zbog mene, već zbog sebe, otac je svakoga dana provjeravao kako sam. Znao sam da egoistično želi sliku mene i moje prve životinje kojoj ću oduzeti život okačiti na zid. U kuhinji, gdje su visjela sva njegova mala božanstva: moja slika na kojoj imam samo mjesec dana, križ, jelenova glava i vjenčana slika.
Dok sam ležao i prebolijevao nove rane koje sam namjerno pridobio da izbjegnem još jedan lov donio sam odluku. Odlučio sam se usprotiviti. Reći ću »ne«. Neću u lov. Neću pušku. Neću zvuk metka koji putuje. Neću svjedočiti strahovima životinje. Neću gledati bol. Neću ukočene oči. Neću.
I rekao sam to glasno: Neću!
Slijedio je šamar. I još jedan. Nabrajanje krivaca: učitelj, internet, knjige. Uvijek je netko bio kriv.
Znao sam da slijedi kazna. Najgora. Njegov as iz rukava. Ona kazna koju kukavički nikada ne imenuje a provodi dok se ne slomim. Tišina. Samnom nije progovorio niti riječi. Znao sam da će odabrati tu metodu jer je to uvijek radio kada bi bio povrijeđen. Precijenio sam svoje granice. Nakon samo deset dana osjećao sam se kao biljka kada je zatvoriš u taman prostor i ne zalijevaš.
Odveo me na čeku u ranu zoru. Tišina mi je mirisala na smrt. Pušku sam držao mirno. Ušetao je ponosno u moj nišan. Pun bijesa pucao sam jelenu ravno u glavu. Bio je potreban trenutak da oduzmem život. Da se zauvijek osjećam kao kukavica, da usrećim oca.
Kao dijete uvijek sam iznad ubijenih životinja zamišljao mali plavi balon. U mislima sam na njemu ispisao »Get well«. Vjerovao sam, kad umru, sve životinje razumiju isti jezik. Kad bih te riječi izgovorio na stranom jeziku činilo mi se da to malo mrtvo biće ima šansu da se oporavi. Uvijek bih se lagao i to sam učinio i tada kada sam ga ja ubio. Plavi balon bio je čistač grižnje savjesti i beskrajne tuge koja je zagrlila cijelo moje tijelo.
Bio sam žrtvovan za njegovu sreću. Ta spoznaja iscijedila je iz mene svu ljubav koju sam osjećao za njega. Izašla je kao zrak iz probušenog madraca za plažu. Mama je govorila da pretjerujem, da će me ljutnja proći, da sam previše osjetljiv. Namještala je trenutke da ostanemo sami u sobi a nismo progovorili ni riječi. Nisam imao osjećaj da mu je žao niti da se trudio za naš odnos. Pustio je sve baš tako kako je bilo. Ponekada sam smišljao što ću mu reći kada se ispriča i naivno sam ga gledao kada bi ušao u sobu misleći da je došao taj prekrasan trenutak. Ali nije on mislio na to. Obično bi prevrtao po ladicama ili zahtjevao od mene da nešto pomognem. Sam sebi bi bio glup što uopće o tome razmišljam.
Njegov cilj bio je ispunjen i svaki put kada sam na to pomislio stisnulo me oko srca. U dnevnik sam zapisao da sam prelijepa vaza koja se razbila i sada je niti najstrpljiviji čovjek na svijetu ne može sastaviti. Pisao sam o tuzi, o usamljenosti i o tome da razumijem kada u školi razgovaramo kako se osjećaju djeca bez roditelja. Kada smo na tjelesnom morali zamisliti da je lopta netko na koga smo ljuti zamislio sam oca. I to sam nacrtao u svom dnevniku. U danima kada me tuga potpuno preplavila pitao bih se dali sam glup da sam si zbog mrtvog jelena uskratio oca. To su bili trenuci kada bih posumljao u sebe. Dnevnik sam zapalio jer nisam želio riskirati da ga pronađe. Ništa od njega nisam tražio i pazio sam da nikada ne sazna o meni više nego je dovoljno za suživot.
Do mature sam zaboravio na sve riječi koje sam mu želio reći. Ostala je samo praznina. U ogledalu sam gledao u visokog i mršavog mladića. Kilogrami su padali sorazmjerno tuzi koja je u meni rasla.
Kada sam napunio devetnaest godina spakirao sam torbu i otišao. Počeo sam živjeti po svojim pravilima, slobodan. Vraćao sam se u obiteljsku kuću samo za dva velika kršćanska praznika.
Moja slika s kiselim osmjehom pored mrtvog jelena dobila je mjesto na zidu. Manjeg formata, krasila je lijevu stranu zida. Sjedio sam ispod nje onog jutra kada sam mu rekao da sam vegan.
