top of page

Kad bih mogla sve

Priča o neostvarenom životu, snovima i suočavanju sa stvarnošću.
7c9a49a794630e1aa877a54a68ae412c.jpg

Kad bih mogla sve

Kad bih mogla sve

Kad bih mogla sve

Bio je petak predvečer i prala je suđe koje se skupilo tijekom cijeloga dana a možda je koja posuda bila još od dana ranije jer muž je uvijek imao običaj jesti kasno ili čak napasti frižider noću kada se znojan budio zbog noćnih mora. 

Nanijela je debel sloj deterđenta na staru krpicu i pustila vruću vodu da joj teče niz  malene radničke ruke. Na neki čudan način to ju je opuštalo. Voljela je toplu vodu a to je bila jedna od rijetkih stvari za koje je znala da ih voli.

Stroj nije imala i nikada mu nije niti spomenula da bi ga mogli imati. »Ma i nije potrebno da ga imamo« uvijek si je govorila kada bi samo pomislila na na njega. »Ionako smo samo nas dvoje. A i gdje bi ga stavili?« glasno u sebi pitala bi se kada bi pogledom odmjerila izblijedjelu, staru i posve istrošenu drvenu kuhinju. Uvuklo se to drvo sva vika, svađe, udaranje u njene dijelove i sve bijesne riječi koje su tako često padale. Čula ih je obično subotom navečer kada je dolazio pijan. Bila je umorna i njena duša. Ali na njoj se nije vidjelo tako kao na kuhinji. Ona je bila istrunula iznutra. 

Pojačao je na sav glas stari TV u dnevnoj sobi. »Dnevnik« posebno štuje. Svaku vijest glasno komentira ali samo on to smije. Ona donese na prstima, neprimjetno pivo ili dva. I odlazi iz sobe. 

Kada se uselila u stan zaljubila se u tu kuhinju. U početku se osjećala romantično dok je pripremala obroke gledajući na ulicu. Danas gleda u sve što nema i samo taj prozor ispod sudopera njen pogled u svijet. Jednoličnim pokretima riba ostatke ulja i broji osmijehe na licima prolaznika. Zamišlja da sve o njima zna. O dječaku, sinu dvoje sretnih ljudi koji u torbi nosi veliku, lijepu peticu za mamu.  O udovici u sivom kaputu, o mladom mužu koji stalno gleda na sat. Misli su joj se mješale, životi prolaznka i njen vlastiti. Mogla bi za vikend jednostavno zalupiti vratima i negdje otići.  Preko stolice, malo dalje od nje mirno je ležala njena najdraža haljina. Obući će je u nedjelju iako nigdje ne ide. S vremenom je shvatila da nikada i neće ići jer u njenom životu odavno  više nema posebnih prilika. Zašto onda nebi jednom tjedno nosila svoju najdražu hajinu. A istina je da kada bi u ormaru imala još koju haljinu možda joj ta ne bi bila najdraža. Svejedno. Nedjeljama se veselila. Možda će zajedno otići do trgovine. Nešto se događalo. Ili je barem postojala prilika da se nešto dogodi. 

»Sutra je subota, opet« udahnula je teško kada se sjetila čiščenja. Subote nikako i nikada nije voljela. Od kad se sjeća sebe uvijek je subotama čistila. »Kao da je netko dolazio« puhnula je ironično, ispirući pjenu s pribora za jelo.. »Nas je bilo toliko, da kada bi sjeli za stol uvijek se činilo kao da nešto slavimo. Ali to čiščenje -  bilo je stvarno uzalud« , mislila je. Otac bi dolazio samo ponekad i samo on je zahtjevao čistoču. Radio je za nas. Ili je barem tako govorio a ja sam mu vjerovala samo zato da što manje s njim pričam. Sve sam vjerovala. Naučila sam brzo izgledati kao da vjerujem. A kad sam ostajala sama pitala sam se kada je imao vremena napraviti sve nas. Ako smo uopće svi njegovi. Za sebe znam da jesam, hladna sam baš kao i on. Vjerovatno je zadovoljavao svoje potrebe onim rijetkim vikendima kada bi ga ranije pustili s posla misleći kako čine dobro djelo, ne znajući pritom da moj vikend postaje pakao.

Image by Tran Phu

Došao bi već ujutro i zahtijevao da ga pozdravimo zagrljajem. Majku je navečer gnjavio toliko dugo dok se na kraju ne bi skinula, vjerovatno ju je ponekad i natjerao na to. Ona bi ga uvijek poslušala. Bila je malo zaostala. Čula sam to u školi dok sam sjedila na klupici i čekala red kod školske psihologinje. Znam da su mislili na moju mamu. Priča je suviše sličila na nju. Učiteljica je izašla iz ureda psihologice, ugledala me kako tamo sjedim i pocrvenila. Negdje duboko u sebi bila sam joj zahvalna. Napokon mi je netko objasnio što je sa mojom mamom. Dugo sam se pitala zašto nije kao druge. Tada sam već naučila da su svi zidovi tanki. A najtanji zid je bio onaj između mene i mojih roditelja. Njima je ionako bilo svejedno. Dok sam slušala škripanje kreveta pitala sem se zna li  otac zna da to čujem i  kada njega nema?!

Iz sobe je čula njegov povišeni glas, svađao se s TV-om, znala je da ima još pola sata za svoje uspomene. Pogledala je kroz prozor.  Plava kosa djevojke što se smijala sjetila ju je na njezinu prijateljicu. Nikada je nije pozvala k sebi, niti na jedno popodne, niti na jedan sat. »Danas ne mogu jer slavimo bratov rođendan« lagala je dva puta te godine. »Za vikend moji roditelji slave godišnjicu braka i idemo na izlet!«, smislila sam neki drugi put. Laži sam nizala tako dugo i uvjerljivo dok moja plava prijateljica nije odustala od svega što je bilo vezano uz mene.

 

Pored moje škole bio je Dom. Moja je učionica gledala ravno u njihovo igralište. O Bože, koliko sam puta sanjala da živim tamo! Možda bih danas postala glumica ili veterinarka ili bih putovala i stigla čak do Amerike … Postojala je ipak jedna osoba kojoj sam bila važna, moja učiteljica likovnog. »Prekrasno, od tebe će još biti prava umjetnica«  čula sam tako često a željela sam čuti još češče. Smijala se toplim osmijehom kada bi me zagledala. Ponekada bi mi donijela neke stare cipele, za mene bile nove.Rekla sam joj: Hvala. Moji roditelji imaju jako puno novaca, ali uzet ću ih da vas ne uvrijedim. Znala je da lažem, tako spretno , tako elegantno, tako jednostavno. A samo je klimnula glavom.  Ponekada, donijela bi mi čokoladu ili dvije, kremu ili pravi ženski lak.  Uvijek je za to imala neki izgovor, činila bi to onda kada bi moja slika pobijedila na nekom takmičenju ili bi je objesili pred ureda ravnatelja. Najgore su bile školske informacije. Majku sam uvijek skrivala po hodnicima.  Vodila sam je nekim okolnikim putevima do razrednice, sve samo da ne sretnem učiteljicu likovnog. Ponekada sam morala biti na tim sastancima, pozvali zbog svih tučnjava koje sam izazvala u školi. U tome sam bila odlična. Kako to nisu shvaćali? Mama se većinu vremena smijala, skakala u riječ učiteljici ili je kao grom iz vedra neba pitala može li onu bojanku što je tamo iza nje uzeti za najmlađu kćerku. Učiteljica ju je ignorirala i pričala o mojem nemogućem ponašanju. Majka se okrenula i staklenim očima rekla: »Jel ti, nisam li rekla da se ne smiješ tuć?!« Osjećala se tako ponosno kada bi to izgovarala. Sigurno je mislila, da je time problem bio rješen. Završetak je uvijek bio isti:  »Reć ću ja to njenom ocu, on će njoj pokazat«. Zbog toga bi sjedile tamo još dodatnih trideset minuta.  Ponekad bi se pridružila i socijalna radnica, da objasni mami kako nasiljem ne rješavamo ništa. Nisam bila sigurna da mama razumije što označi riječ »nasilje«. Da je upotrijebila  »batina, kajš, šamar« vjerovatno bi bila uspješnija. Prije odlaska je još morala potpisati neki papir.  Tada sam uvijek zamišljala da će me Zemlja progurati.  Mama potpisivala kao dijete što je u prvom razredu prvi puta osjetilo olovku u svojim ručicama i pokušalo na papiru pustiti neki trag, nadajući se da je čitljiv.»Gospođo, koliko druga djeca imaju godina?« upitala je na kraju učiteljica. Mrzila sam kada bi joj postavljala pitanja. Nije znala odgovoriti. Zamahivala bi glavom, smijala se i na kraju te predstave okrenula bi se meni a ja bih već naučeno nabrajala:»Najstarija ima 16, mlađa sestra 15, onda sam ja, imam 13 i pol, pa brat 9, pa drugi brat 8, dvije najmlađe 3 i 4 godine«. U takvim sam situacijama shvaćala da sam mnogo pametnija od žene koju nazivaju mojoj majkom. 

Iz dnevne sobe je otišao na wc. Nikada nije zatvarao vrata za sobom. Čula je u kuhinju kako piša. Voda je isprala školjku. Pojavio se u kuhinji. Ravnih leđa, kose puštene da leti, prala je suđe i pritom pazila kako izgleda. Sve kako on voli. On odlazi do frižidera i otvara ga. Uzima još jedno pivo i netom prije no što izlazi iz kuhinje, vrati se i lijevom rukom je udari po guzici. »Dobra si. Moja!« reče i ode.  To je često napravio. Nije znala zašto, ali sjetila se debelog gospodina koji je to isto napravio mami. Nakon toga su otišli u sobu s tankim zidovima. I tada je shvatila. Mama je bila kurva. Nije stajala na cesti. Nije bila obučena kao »laka ženska«. Zato mi nitko ne bi niti vjerovao da sam tada to rekla. Ionako sam preko mjere lagala i svi su to znali. Vjerovatno bi me pokušali uvjeriti u suprotno. Ali ja znam da je bila kurva. Davala je svima koji su je posjetili na našoj kućnoj adresi. Dom nije bio sigurnost i utočište. Bio je hotel, jeftino prenočišče gdje bi zaspala ako sam zaspati mogla. Zvukovi prljavog seksa pratili su me još mnogo godina kasnije. Skoro desetljeće kasnije, kada sam upoznala prijateljicu Remi koja je rasla u mnogo normalnijoj obitelji i s njom pričala o svemu i svačemu ali nikada o sebi, shvatila sam da je seks možda nešto posve drugo od onoga što ja mislim, znam i … radim. Remi je bila dobra kao kruh, mnogo puta sam kod nje prespavala na kauču u lijepoj dnevnoj sobi. Svijetli i široki parketi,debeo i mekan tepih i kauč. Udoban, iako je to bio »samo kauč« kako mu je ona rekla. I knjige, složene na dugoj , uskoj polici. I poneka slika na zidu. Volim slike na velikim platnima gdje je trag boje ostavilo ulje. Imala sam dvadeset i tri godine i velike planove.Sanjala sam tih noći da ću i ja puštati trag tempere na platnu ili možda olovkom HB crtati portrete. 

 

Radile smo zajedno na blagajni, gotovo svaki dan donijela mi je ručak u padelici. U pauzi, gledale bi ljude kako kupuju u našem dućanu i ona bi se šalila: »Ajme, zamisli da trgovine ne postoje. Pa gdje bi ubijali vrijeme?« Smijale smo se glasno, mislila sam tada da će od mene biti nešto, da ću samo jednoga dana dati otkaz i zablistati. 

Prošlo je trinaest godina. Ona je započela svoj biznis a ja sam upoznala svog muža. Ona je zračila zadovoljstvom a ja sam bila malo zaljubljena. Ona je osjećala da je na početku avanture a ja sam se osjećala staro. Govorila sam kako je samo ponekad ljubomoran i kako on nikada neće biti razlog da prestanem raditi. 

Kada je Remi rodila drugu curicu i javila mi da je s njima sve okej baš sam završila sam smjenom.  Razmišljati sam kako i gdje sam ja došla na svijet. Nisam poetično razmišljala o tome jer sam veoma dobro znala svoju priču. Samo sam je još jednom s gađenjem prema majci ponovila. Bio je 19.april, proljetni dan. Ne znam je li  bio kišovit ili sunčan, to nije bilo zabilježeno u mapi moje socijalne radnice . Susjedi su prijavili novu svađu policiji. Dovukli su se poznatom cestom na našu adresu znajući da opet ništa neće rješiti osim pijanog oca odvesti na jedan dan dalje od nas. Kada je socijalna radnica otišla samo minutu iz sobe i ostavila sve papire na stolu saznala sam da niti ja kao ni moje prve dvije sestre nisam bila željena. Skrivala me cijelu trudnoću a u tome sam joj pomagala jer sam već u trbuhu bila kost i koža. Trbuh je lako skrivala pod ispod široke odjeće. Ne znam je li otac znao za mene. Toliko su se puta razišli, skoro toliko koliko je nas. Grčevi su se pojačali i svakim novim bila je odlučnija da zaniječe moje postojanje. Otišla je u podrum, mračan i hladan i tamo je tiskala sve dok moje oči nisu ugledale njene. Ovila me u deku, pretanku za april i pustila da ležim na kamenu. Obavila je posao, baš kao što sam i ja nekoč završavala svoju smjenu, potisnuvši svoju identifikacijsku karticu u čitač. Otišla je gore pogledati mlađe sestre koje su se možda u tom trenutku svađale za neku igračku. Plakala sam tamo satima, uporno, dok me susjeda nije čula. Istog dana upoznala me policija i socijalna služba.

Svih mojih sljedećih 18 godina te su službe bile skoro redovni posjetitelj mome domu. 

»To je svršen slučaj, ista svoja mama«  - šuškalo se tamo gdje sam prošla. A najviše me boljelo kada bih to čula u školi. Uh, kako sam bila ljuta! Govorila bih si »Vidjet ćete vi, nisam ja ista mama. Vidjet ćete vi, pokazat ću vama« . Ja, mršava i visoka, uporna još od prvog daha prkosim životu koji sam trebala ispisati i činim nešto posve drukčije…. Svoje.  Vidjet će svi, govorila sam potiho svima. 

Još i sada osjećam bijes. Vruća vode prelijeva se po mojim rukama. Ribam mast iz tave gdje sam pohala pileća krila točno u podne nasilniku s kojim dijelim život. Bijes navire po svim mišićima, žari u trbuhu. Eksplodirale bi moje glasnice od njega kada bi mu dozvolila da se pretvori u glas. Imali su pravo svi oni što su to govorili. Znali su. 

»Dolazi odmah!« čujem dubok glas kako me doziva. Zatvaram vodu i gotovo odmah se nađem u njegovoj blizini. »Sjedni i slušaj ovo. Mladi se udružili i pomažu životinjama!  Jel ti to čuješ? Ko nama pomaže, kreteni jedni!» Da psima! Bože sačuvaj! Šta sanjaju ta djeca? Marš! Marš! » - odzvanjalo je na petom katu u socijalnom stanu broj 58, sivog nebodera. 

Vratila se u kuhinju, pogledam kroz prozor. Djevojčica trči za loptom. »Pogledaj se«  reče, to si jednom bila ti. 

Gledam kroz prozor i poželim da samo jednom mogu sve. 

A kad bih mogla sve, sve, sve najprije ne bih ništa. Bila bih samo ja, bila bi slobodna. 

Žlica je pala na pod. Vikao je iz svog naslonjača  »Pripazi što radiš jer zbog tebe ne čujem!«. Sagnula se da digne žlicu i na podu ugledala jednu mrlju. Očistit će je sutra, sutra je subota. 

On a field of flowers_edited.jpg
bottom of page